Onako

Onako kako zamišljam nas Možda bi me više voljela da me pamtiš po crno-bijelim fotografijama, i pitaš se koje je boja mašna na mom odijelu, i da li su ruže u bašti dovoljno crvene da postanu ukras u tvojoj kosi. Možda bih u nekom stoljeću bio dostojan tebe, da smišljaš izgovore za sastanke, i dugo…

Nastavi čitanje →

Samotar

Pamtiš li puteve do mene? One puste, davno zarasle staze bez putokaza, bez znakova, ili ponekog traga da je neko hodio. Teška je moja svjetlost, tamna poput mastila, nije se još ugasila, ali dogorijeva i prestaje, bojim se da će nestati bez tvoje čistote da je razbistri, da nestanu tamne uhode sjećanja. Dođi, da razbiješ…

Nastavi čitanje →

Samoća

Samoća je navika koja se uvuče pod kožu, ona nadolazi sa svakim novim porazom, i sve pobjede su nebitne, ona dolazi sa svakom novo ljubavljom koja nije uspjela, sa svakim novim prijateljstvom koje se izgubilo sa daljinama koje smo sreli u životu, dolazi sa svakim novim izgubljenim sobom na nekim velikim raskrsnicama gdje moramo da…

Nastavi čitanje →

Odlazak

Prisjećam se večeri, jutara, odlaziš mi, a meni nikad ne bi naumpalo da odem, da te napustim prvi, da – kažem, vidio sam, čuo, osjećam daljinu tvog glasa, pogleda koji samo mene ne vidi, tamo je, u staklima svojih naočalama ne vidim više osmijeh, tvoj, moj je umjetni, sam sebe ismijavam, vidim ga u tvojim…

Nastavi čitanje →