Prisjećam se večeri,
jutara,
odlaziš mi,
a meni nikad ne bi naumpalo da odem,
da te napustim prvi,
da – kažem,
vidio sam, čuo, osjećam
daljinu tvog glasa,
pogleda koji samo mene ne vidi,
tamo je,
u staklima svojih naočalama
ne vidim više osmijeh,
tvoj,
moj je umjetni,
sam sebe ismijavam,
vidim ga u tvojim očima.
Ako mi odeš, otići ćeš zauvijek,
a ne znam da li ću ostati sam,
mnogo je tebe uz mene,
mnogo nije dovoljno,
ja sam bio tvoj – potpuno.
Kažem sebi,
nije umirala ljubav,
nismo mi u njoj izgarali,
tvoja priča već je ličila
na nizanje riječi bez smisla,
puko nabrajanje,
nećeš me ostaviti,
neću te ostaviti,
previše me odveć voliš,
a povukla si nit između nas,
kažem sebi,
odluka je donesena,
otići ću prvi.
I jesam.