Onako

Onako kako zamišljam nas

Možda bi me više voljela
da me pamtiš po crno-bijelim fotografijama,
i pitaš se koje je boja mašna na mom odijelu,
i da li su ruže u bašti dovoljno crvene
da postanu ukras u tvojoj kosi.
Možda bih u nekom stoljeću bio dostojan tebe,
da smišljaš izgovore za sastanke,
i dugo biraš nijansu haljine za promenadu,
a šetnja bi trajala kratko,
par koraka i pogled, bez slučajnog dodira ruku –
mjesec se već smiješi za dugu besanu noć.
U neko vrijeme,
daleko od onog koji postoji,
tebi ispjevavam nove stihove,
zvučale : “samo tvoji oči da gledaju u moje vjeđe
spokoje svoje tebi bih dao,
nemirne nek budu noći moje”.
Pa se pitam: postoji li vrijeme u kojem me upoznaješ prvi put,
i baš tad ti spominjem svoju prvu
haiku pjesmu: “Procvala trešnja.
Kapljica rose u cvatu.
Djevojka plače.” ?
Najmanje te volim u ovom stoljeću,
jer tu si najviše moja,
draža bi mi bila čežnja i dugo čekanje,
da se pojaviš iz sjenke procvale lipe,
nosila bi nepravilne bisere,
a ja bih te čekao sa buketom od prvog proljetnog cvijeća.

Puno je više ljepote tu,
od one koju oči vide,
čula ne mogu prodrijeti

Komentariši