Samotar

Pamtiš li puteve do mene?
One puste, davno zarasle staze
bez putokaza, bez znakova,
ili ponekog traga da je neko hodio.
Teška je moja svjetlost,
tamna poput mastila,

nije se još ugasila,
ali dogorijeva i prestaje,
bojim se da će nestati
bez tvoje čistote da je razbistri,
da nestanu tamne uhode sjećanja.
Dođi, da razbiješ ovu tamnicu,
u nju me nisu bacili drugi,
izgradio sam je sam dug biravši
svoju ranjivost, bol, tešku sujetu.
Bez tvog prisustva nisam ni imao razloga za svoju svjetlost,
pažljivo sam birao osjećaje koje ne želim više,
izabrao sam baš pogrešne.
Srest ćemo se,
doći ćeš,
možda i prekasno,

kad već izblijedim,
a trebam ti-
previše je tragova mojih istina u tvoje istine upleteno.
Dođi,
kiše još nisu počele,
mogao bih se utopiti u njima,
ponestaje mi dobrih dana
da se njima branim
prije nego nastupi mrak.
Dođi,
imam snage za još par koraka,
da ne nestanu naše istine,
da ne postanem samotar.

2 komentara

Komentariši